Srednje temperature su razmjerno visoke: godišnja je 16,80 C, a u najhladnijem mjesecu sjecnju 9,10 C, a najtoplijem srpnju 26,90C. Dnevne i godišnje razlike temperature su male, što je vrlo povoljno za poljoprivredu i turizam. Broj godišnjih sunčanih sati je visok, čak 2700. Kiše su rijetke, oko 41 dan tijekom godine i to najviše u jesen i zimu, dok u kasno proljeće prevladava suša s rijetkim, kratkotrajnim olujama. Snijeg rijetko padne, najprije u selu Pupnat i vrhovima oko njega, ali se brzo otopi, jer se temperatura rijetko spušta ispod 00 C. U pelješkom kanalu je gotovo uvijek vjetrovito, leti puše osvježavajući zapadnjak – maestral, pogodan za jedrenje; zimi jugoistočnjak, sjeveroistočnjak-hladna bura ili snažni sjeverac-tremuntana. Morske struje u Pelješkom kanalu su dosta slabe, pojačavaju jedino s jugom. Prosječna temperatura površine mora u ožujku je12,90 C, najtoplije je u srpnju i kolovozu te rujnu kada je prosjek 22,30 C.

Korčula se ubraja medu najpošumljenije otokre Jadrana, čak oko 61% njezinee površine obraraslo je šumom i makijom.
Posvuda rastu crnogorična stabla:

Alepski bor (Pinus halepensis), pinija (Pinus pinea), dalmatinski crni bor (Pinus nigra Dalmatica), čempres (Cypressus) i dr. Na otoku ima gustih samoniklih šuma česvine crnike (Quercus ilex), divlje masline, rogača, lovorike. Na otoku raste samoniklo ljekoviti i aromatičnoo bilje: kadulja, ružmarin, metvica, mažurana i dr. U šumama i makiji nalaze se razne bujne povijuše i penjačiče. Treba spomenuti i obilje trava i sličnih biljkih veoma ukusnih za jelo izniklih po zapuštenim vinogradima i maslinicima, blizu naselja i sl. Te nekoliko vrsta gljiva. Spomenute biljke i stabla raskošni su zeleni ukras ovog otoka , pa su ga upravo zbog gustog zelenila Grci prozvali Corcyra Melaina – Crna Korčula.
Kamen i zemlja gotovo se ne vide od gustog rastlinja koje se posvuda spušta do same morske obale. Na korčuli se mogu naći razna ukrasna stabla i biljke, neki preneseni iz tropskih krajeva i ovdje dobro prilagodeni: nekoliko vrsta palmi, eukaliptus, glicinije, bugenvila, oleander, mnogobrojni kaktusi. U životinjskom svijetu ističe se inače rijetki čagalj (Canis aureus Dalmaticus) i mungos (Mungus mungo), te veliki broj ptica i ptica pjevica.
Na otoku ima i razne divljači: zečeva, fazana, divljih patki, veprova, a na otočić Badiju donijeti su u novije vrijeme jeleni. More uokolo otoka bogato je ribom svih vrsta, a u Jadranu ih ima oko 200, zatim rakovima, školjkama, ježevima.

Povijest otoka

Na mjestima grčkih i rimskih naseobina, odnosno u njihovoj blizini nastaju kasnije slavenska naselja: Žrnovo, Pupnat, Cara, Smokvica, Blato, a jedino grad Korčula uz obalu. Lumbarda se kao selo razvila razmjerno kasno, jer je jedna odredba korčulanskog Statuta iz 14. stoljeća izričito spriječavala naseljavanje tog područja. Ipak od konca 15. stoljeća korčulani su tamo podizali ljetnikovce i obradivali imanja, a uz njih se postupno oblikovalo i mjesto. Selo Raćišce nastalo je u 17. stoljeću kad su ovamo stigle izbjeglice pred Turcima sa kopna, najviše iz Hercegovine, dok je Vela Luka kao naselje stvoreno poćetkom 19. stoljeća. Broj otočnog stanovništva cesto se i znatno mjenjao pod utjecajem političkih i gospodarskih prilika te cestih epidemije kužnih bolesti. Sadašnje stanovništvo je slavenskog podrijetla, a prvobitno romansko koje su Hrvati zatekli došavši ovamo u 7. stoljeću sasvim se izgubilo do početka 14. stoljeća. Iz popisa stanovništva sredinom 14. stoljeća doznaje se da je na otoku tada živjelo oko 5000 ljudi, od toga polovica u gradu Korčuli. No, vec koncem istog stoljeća, nakon nekoliko pošasti kuge i Turske opsade 1571. godine broj je otocana pao na samo 2500, u gradu na 1000. Od tada se broj stanovnika opet lagano povećavao, ali u gradu Korčuli ostaje gotovo nepromjenjen do početka 19. stoljeća kada je u porastu i broj gradskog stanovništva. No, teške gospodarske prilike utjecali su da se mnogi obrtnici, posebno brodograditelji i klesari u to vrijeme raseljavaju diljem Mediterana. U prvim desetljećima 20. stoljeća počinje veliki odlazak sa otoka u Južnu i Sjevernu Ameriku, Australiju, Novi Zeland. Najviše stanovnika napustilo je otok 1925. kodine kada je iz Blata i Vele Luke Odlazi čak 3500 ljudi. U drugoj polovici 20. stoljeća, osobito nakon 2. svjetskog rata broj se žitelja na otoku stalno povećavao, pa ih sada ima oko 20.000.